svjetsko more raste

Iako prognoze velikog broja naucnika vec duže vremena govore o mogucim katastrofalnim posljedicama u vezi s ovim problemom, još uvijek nije iznaden pravi odgovor na njega

Sve što postoji na Zemlji stvoreno je da služi covjeku. Njemu je data moc da utice na okolinu kao nijednom stvorenju na Zemlji. U tom svom djelovanju covjek cesto izaziva negativne efekte. Jedan od takvih primjera je zagadivanje atmosfere.

Ovog puta necemo govoriti o ispuštanju prevelikih kolicina sumporovih oksida, azbestnih cestica, nesagorjelih ugljikovodika, o širenju ozonske rupe i slicnim pojavama koje imaju teške posljedice po zdravlje ljudi, i koje se smatraju uzrocnicima velikog broja kancerogenih i oboljenja respiratornog sistema i sl. Pozabavicemo se jednom dosta manje primjetnom, ali nimalo manje opasnom pojavom: pojacavanjem efekta staklene bašce. Pojednostavljeno receno, radi se o stalnom porastu prosjecne temperature Zemljine atmosfere uzrokovanom nekontrolisanim covjekovim aktivnostima.

ZAROBLJENA TOPLOTA

Sam naziv potice iz slicnosti ove atmosferske pojave i efekta koji se ostvaruje zimi u staklenim bašcama (staklenicima). Sunceve zrake, koje uzrokuju zagrijavanje, nesmetano prolaze kroz ploce kojima su prekriveni staklenici u smjeru kada nailaze spolja prema unutrašnjosti, ali te iste ploce im prijece prolaz kad se te zrake odbiju tlo u unutrašnjosti staklenika i "pokušaju" izaci van. Na taj nacin zrake ostaju "zarobljene" u unutrašnjosti staklenika, što dovodi do toga da temperatura u staklenoj bašci raste i da bude znatno viša od temperature okoline. To omogucava da se u staklenicima i zimi uzgajaju one biljke koje uspijevaju samo u uslovima s dovoljno toplote. Još prije 170 godina fizicar Jean Fourier je utvrdio da se principijelno isti efekat ostvaruje i u atmosferi, te da je on dobrim dijelom odgovoran za postojecu temperaturu atmosfere. Kasnija istraživanja su pokazala ispravnost Fourierovih tvrdnji i vremenom se ustalio pojam "efekat staklene bašce" kad je u pitanju oznacavanje datog atmosferskog fenomena.

Efekat staklene bašce je jedan važan prirodni fenomen i ima ogroman znacaj u održanju života na Zemlji. Multidisciplinarne analize geologa, meterologa, klimatologa, fizicara i strucnjaka u srodnim oblastima pokazuju da bi bez tog efekta temperatura na našoj planeti bila za oko 40 stepeni niža. Koji je nacin ostvarivanja ovog efekta u atmosferi?

Energija koja stiže sa Sunca na Zemlju velikim dijelom utice na vrijeme i klimu na našoj planeti. Oko 30% Suncevog zracenja na putu prema Zemlji u dodiru sa atmosferom se reflektuje tj. odbija od nje i onda vraca nazad u kosmos. Ostatak zraka nastavlja put kroz atmosferu i u samoj njoj biva apsorbovano tj. upijeno, narednih 30% energije. Preostalih 40% uspijeva stici do površine Zemlje. Od energije koja je stigla do Zemljine površi oko 15% se odbija nju i vraca ponovo prema svemiru, a ostatak ucestvuje u njenom zagrijavanju. Od Zemljine površine odbijeni zraci, na svom putu prema višim slojevima atmosfere i dalje u svemir, nailaze na cestice odredenih vrsta gasova koje su u stanju da ih prime tj. apsorbuju. Nakon toga, te cestice usljed primljene energije pocinju da zrace u infracrvenom podrucju obrazujuci jedan nov toplotni val koji se ponovo usmjerava prema površini Zemlje. Tim mehanizmom je postignuto da znatan dio energije koji se odbio o površinu Zemlje i koji je inace krenuo nazad u kosmos, biva ponovo "uhvacen" i u vidu toplotnog vala vracen prema površini Zemlje. Drugim rijecima, te zrake bivaju zarobljene u atmosferi i pretvorene u toplotnu energiju, što povisuje temperaturu atmosfere, odnosno citava atmosfera djeluje kao jedna gigantska staklena bašca.

GASOVI "KRIVCI"

Gasovi cije cestice mogu odigrati tu ulogu da prime od Zemlje odbijene zrake i da ih kao toplotni val vrate prema njenoj površini, najcešce su: karbon dioksid (CO2), metan i nitrogenov oksid. Takoder, u ovom efektu znacajnu ulogu igra vodena para i cestice aerosoli. Što je veci procenat pomenutih gasova u atmosferi, bice i veci dio odbijenih zraka uhvacen, odnosno, bice intenzivniji efekat staklene bašce. Problem se javlja kad se prekomjerno poveca sadržaj tih gasova u atmosferi što se ustvari danas i dešava usljed raznih covjekovih aktivnosti; kao što je proizvodnja energije, razvoj hemijske industrije i sl.

Povecanim sadržajem gasova koji ucestvuju u efektu staklene bašce, može se taj efekat toliko intenzivirati da se prosjecna temperatura atmosfere znacajno poveca (cak za nekoliko stepeni), što bi moglo biti izuzetno opasno. Medu prvima koji je ukazao na ovu opasnost, mada u malo drugacijem svjetlu, bio je hemicar Svante Arrhenius. On je 1896. godine u svojim radovima iznosio tvrdnju da bi nastavak nekontrolisanog ispuštanja CO2 u atmosferu mogao intenzivirati efekat staklene bašce dotle da bi prosjecna temperatura porasla za oko 4°.

Karbon dioksid je gas bez boje i mirisa. Javlja se kao nusprodukt u mnogim procesima u industriji i domacinstvu. Iako molekula nitrogenovog oksida može apsorbovati 250 puta a molekula metana 25 puta više energije nego njegova molekula, on je viden najvažnijim za efekat staklene bašce. Smatra se da je odgovoran za 2/3 ukupnog efekta. U atmosferi je zastupljen u vrlo malim kolicinama (oko 370 milionitih dijelova), što predstavlja povecanje od oko 30% u odnosu na preindustrijsku eru. Godišnje se udio CO2 u atmosferi povecava u prosjeku za 1,5 milionitih dijelova.

OTAPANJE POLARNIH KAPA

Vec danas su primijetne neke posljedice pojacanog efekta staklene bašce ili popularno nazvanog "globalnog zagrijavanja". Tako npr. prosjecna temperatura atmosfere se u odnosu na kraj 19. vijeka povecala za oko 0,5° a nivo mora se podigao za oko 180 mm. Dalje povecanje udjela CO2 u atmosferi do nivoa dvostruke koncentracije u odnosu na preindustrijsku eru i usljed toga pomenuto povišenje temperature za oko 4°, prema vecini naucnika, dovelo bi do otapanja leda na polovima što bi znacajno povisilo nivo svjetskog mora potapajuci veliki broj sad postojecih gradova. Pretpostavlja se da bi se povecala i opasnost od širenja pojedinih vrsta bolesti poput malarije i sl.

Prethodno pomenute moguce posljedice i neke dodatne naucne tvrdnje uticale su na vlade širom svijeta da donesu propise koji ce voditi smanjenju emisije CO2. Slicni dokumenti su usvojeni i na medunarodnom nivou. Djeluje se na dva nacina: krutim ogranicenjima kolicine CO2 koje pojedini zagadivac smije emitovati i uvodenjem visokih taksi koje se moraju placati po toni emitovanog CO2, a koje su smišljene da motivišu proizvodace na smanjenje emisije. U vecini vodecih zemalja preovladava ova druga vrsta mjera, tako da su sredstva koja pojedini zagadivaci moraju placati na ime pomenutih taksi, dostigla ogromne iznose. To ih je navelo da pocnu ulagati znacajne sume novca u naucna istraživanja koja bi im omogucila da smanje ispuštanje CO2 u atmosferu bez smanjenja obima proizvodnje.

Medu prvim kompanijama koje su zabilježile znacajnije rezultate je jedna norveška naftna kompanija u Sjevernom moru. Strucnjaci koje je ona unajmila uspjeli su razviti tehnologiju uštrcavanja CO2 u pore koje se nalaze u Zemljinoj kori na dubini 1000 m ispod morskog dna. Uzimajuci u obzir da je Norveška imala relativno visoke takse, 50$ po toni emitovanog CO2, te da je ova kompanije imala godišnju emisiju od milion tona CO2, vidi se da je kompanija time ostvarila uštedu od 50 miliona $ vec prve godine. Kad se zna da je ukupna vrijednost investicije u ovu tehnologiju iznosila 80 miliona $,, tj. svega 60% više od jednogodišnje uštede, onda se zapaža visoka isplativost citavog projekta.

OSTALI POKUŠAJI

Na drugim mjestima u svijetu naucnici su takoder angažirani na iznalaženju mogucnosti za skladištenje i cuvanje CO2. Velika obecanja pružaju okeani jer je CO2 dobro rastvorljiv u hladnoj vodi. Pretpostavlja se da je u okeanima vec rastvoreno oko 40 000 milijardi tona CO2 i da su njegove mogucnosti još vece. Koliko su to ogromni kapaciteti vidi se u usporedbi sa 750 milijardi tona CO2 koje su rastvorene u citavoj atmosferi.

Da bi odlaganje CO2 u okeane bilo efektno, on se mora uštricati na 100 do 1000 m ispod površine vode, jer na tim dubinama temperatura naglo pada i potrebni su vijekovi prije nego što se ta voda izmiješa sa površinskom. U praksi bi se vjerovatno izvodilo upumpavanje na dubine od 1000 do 2000 m. U strucnim krugovima postoji i ideja o upumpavanju CO2 na dubine vece od 3000 m gdje bi se on pod ogromnim pritiskom skupio na jednom mjestu i obrazovao tzv. jezero CO2. Takoder ima i zagovornika skladištenja CO2 u okeanima u njegovom cvrstom stanju tj. u vidu suhog leda.

Mi ipak moramo znati da bilo koja metoda skladištenja CO2 sama sa sobom nosi rizik. Kad je u pitanju zemljano odlaganje, tad postoji opasnost od naglog izbijanja CO2 na površinu Zemlje (usljed tektonskih pomjeranja npr.). U tom slucaju on bi se zadržao nisko iznad površine jer je teži od vazduha, a to bi prouzrokovalo smrt ljudi i životinja koje bi se tu zatekle. To ne znaci da od ove metode treba odustati jer se zna da i ona može biti sigurna jer postoje prirodni podzemni spremnici CO2 koji, prema tvrdnjama geologa, traju vec milionima godina. U slucaju odlaganja CO2 u more javlja se kao problem nedovoljno poznavanje potencijalnih promjena fizikalnih i hemijskih osobina morske vode koje bi se tad javile.

KO JE U PRAVU?

Godine 1998. je oko 25 miliona ljudi napustilo svoje domove zbog poplava, suša, šumskih požara i sl. To je po prvi put da je veci broj ljudi pomjeren sa svojih ognjišta iz tih razloga a ne zbog ratova i drugih društvenih problema. U naucnim krugovima vlada gotovo jednoglasje da su ucestale prirodne nepogode uzrokovane najvecim dijelom globalnim zagrijavanjem. Postoji mali broj naucnika "optuženih" za pristrasnost a koji tvrde da globalno zagrijavanje, samim tim i emisija CO2, nije štetna kako se tvrdi. Prema jednom broju njih, povišena temperatura ce samo omoguciti bogatiji prinos ljetine što ce smanjiti glad na planeti. Mnoge vodece svjetske kompanije su se okupile i pomažu istraživacki rad tih naucnika, jer bi one u slucaju da se njihove tvrdnje dokažu, vjerovatno bile oslobodene velikih državnih taksi za emisiju CO2 i time zadržale znacajna novcana sredstva u kasi.

Cije ce tvrdnje preovladati kod vlada i u ocima javnosti, vidjece se, ako Bog da, u buducnosti. Onima koji bi da se iskreno pride problemu, a nisu u stanju da tome doprinesu, ostaje da vjeruju jednoj ili drugoj grupi naucnika. Oni imaju dosta razloga za razocarenje i ljutnju u postojecu situaciju, jer se zna da su se cesto dešavala i dešavaju razilaženja medu naucnicima iz sitnih materijalnoegoistickih interesa a ne iz stvarno razlicitih strucnih mišljenja.